Organizacije u prošlosti su bile isključivo birokratske, autoritativne, hijerarhijski nastrojene, odnosno strukturirane po principu naređivanja, što je glavno obilježje vojničkog principa vođenja. Može se zaključiti da su organizacije funkcionirale kao vojska. Glavne karakteristike su im bile centralizacija, raspon rukovođenja, formalni autoritet, konkurentski individualizam, kontrola, hijerarhija i slično.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je stil rukovođenja bio „muški stil“, po svojoj strukturi i načinu obavljanja zadataka, ali i po samoj strukturi menadžmenta. Sve informacije su bile centralizirane, bile su isključivo vlasništvo menadžmenta. Kako bi osoba napredovala na poslu, morala je pratiti isključivo rigidno definirane kanale. Osnovne vrijednosti su bile individualizam i prilagođavanje normama organizacije.
Za vrijeme industrijske ere, takav je model rukovođenja bio poželjan i uspješan, no današnje su organizacije drugačije i traže drugačiji pristup vodstvu. Prvenstveno se daje naglasak na decentralizaciji, fleksibilne su, za njih je karakterističan timski rad, grupno odlučivanje, sudjelovanje zaposlenih u procesu donošenja odluka, dijeljene informacija, prijateljstvo i povjerenje, konsenzus, suradnja i slično.
Hijerarhijske strukture se polako napuštaju, zamijenjene su mrežama, odnosno manjim formalnim strukturama koje ne daju naglasaka na lanac naređivanja nego se fokus poslovanja premješta na inovativnost i brzu razmjenu informacija. Vrijednosti organizacije postaju sposobnost kreativnog razmišljanja i raznolikost vještina zaposlenika.
Nadalje, današnje su organizacije uvidjele da im konkurentska prednost ne počiva na zemlji i sirovinama, tehnologiji, procesima koje provode i na financijskim sredstvima koja su im dostupna. Njihov opstanak ovisi jedino i isključivo o ljudima koji za njih rade, o njihovoj interakciji, odnosno sinergiji koju svojim radom oni tvore.
Za uspješnost organizacije presudni postaju inteligencija, odanost, suradnja i entuzijazam zaposlenih. Informacijsko doba je doba znanja u kojem ljudi sa svojim idejama, znanjima i informacijama koje posjeduju postaju najvrednije sredstvo organizacije. Ljudi su novi izvor blagostanja.
Kako bi ljudi što više koristili svoje potencijale i kako bi imali želju stalno učiti i produbljivati svoja znanja i vještine u organizacijske svrhe, potrebno je oblikovati organizacije u kojima se ljudi osjećaju ugodno i dobro, kao da su kod kuće. Potrebno je stvoriti im pozitivno ozračje unutar organizacije, ugodnu radnu klimu kako bi zaposlenici bili odani i kako bi ostvarili i identificirali osobne ciljeve sa ciljevima organizacije. Iz tih razloga se od menadžmenta zahtjeva „mekani“ način vođenja što je karakteristično za „ženski stil“ vođenja.
„Ženski stil“, odnosno „muški stil“ vođenja popularno su tako nazvani zato što ih karakteriziraju ponašanja koja se smatraju tipični ženskima, odnosno tipično muškima. To ne mora značiti da je „muški stil“ vođenja svojstven samo muškarcima ili da „ženski stil“ vođenja primjenjuju isključivo žene. U praksi je čest i obrnuti slučaj.
Izvor: Pološki, N.: „Ženski stil vođenja – empirijsko istraživanje primarnih nositelja u hrvatskim poduzećima“, Znanstveni rad, Ekonomski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2003.
Na ovom je blogu provedena anketa, a ispitanici su dali odgovor na pitanje: 
